Sestre

Prema Čehovu, Lorci, Obersnelu, Persič i Višnjić-Karković:

Preview (press): 26. veljače 2009. HKD na Sušaku, Rijeka,  19.30
Premijera: 27. veljače 2009. HKD na Sušaku, Rijeka,  19.30
Repriza: 28. veljače 2009. HKD na Sušaku, Rijeka,  19.30
Repriza: 18. svibnja 2009. HKD na Sušaku, Rijeka,  19.30
Repriza: 19. svibnja 2009. HKD na Sušaku, Rijeka,  19.30
26. lipnja 2009.  PATOSoffIRANJE, Smederevo, Srbija
13. rujna 2009.  CITF, Chuncheon, Južna Koreja
Repriza: 26. listopada 2009. HKD na Sušaku, Rijeka, 19:30
Repriza: 07. lipnja 2010. HKD na Sušaku, Rijeka, 20:00

Autor, redatelj, dramaturg: Zvonimir Peranić
Kostimografija: Kristina Nefat
Glazba: Enver Krivac
Suradnica za pokret: Ivana Peranić
Frizure i šminka: Ksenija Nakić-Alfirević
Rasvjeta: Dalibor Fugoši
Audio montaža: Arexx
Tehničarke scenografije: Petra Kožar, Iva Santini, Koraljka Jukić
Stage manager: Hrvoje Mijočević
Hosting: Ivana Butković

Izvođači: 

Tamara Debeuc, Gordana Kovačević, Bojan Novaković, Ivana Peranić, Sandra Žuvela

Glasovna interpretacija:

Adela: Nina Viškanić
Amelija: Hana Dagostin
Bernarda: Lara Ritoša Roberts
Ivanka: Mirta Vranješ
Irina: Jelena Lopatić
Martirija: Maja Stepančić
Maša: Gordana Brkić
Olga: Nikolina Deranja
Poncija: Gordana Kovačević
Višnja: Ana Bogadek
Vojko: Hrvoje Tojčić

Predstava Sestre inspirirana je u prvome redu dramskim tekstovima koji u povijesti moderne dramske književnosti i kazališta predstavljaju značajne datume. To su Tri sestre, Antona Pavloviča Čehova (1860-1904)  i Dom Bernarde Albe Federica Garcie Lorce (1898-1936).

Čehov, jedan od začetnika moderne dramaturgije, završava plodno razdoblje ruskog realizma i započinje novu epohu u razvoju ruske književnosti. Njegove drame su drame raspoloženja, bez jakih sukoba i radnje, sazdane od najfinijih pokreta ljudske duše. Dramu Tri sestre Čehov je napisao 1900., a premijerno je izvedena 1901. Njegov rad privukao je Konstantina Stanislavskog i Vladimira Njemiroviča-Dančenka koji su uprizorili gotovo sve njegove drame u Mokovskom hudožestvenom teatru. Inače po zanimanju liječnik, organizirao je pomoć gladnim seljacima, osuđivao zlouporabu vlasti, protekcionizam i korupciju, ali se nikada nije politički angažirao.

Na drugoj strani imamo Lorcu kojemu kazalište nije i ne može biti ništa drugo  osim emocije i poezije – u riječi, djelu, gesti. Lorca, već duboko u moderni, simbolizmu, ekspresionizmu i surealizmu eksperimentira u kazlištu i buni se protiv realističkog i komercijalnog kazališta, ali i općeg društvenog poretka. Dom Bernarde Albe njegova je posljednja drama koju je napisao 1936. neposredno pred početak španjolskog građanskog rata. Premijerno je izvedena tek 1945. u Buenos Airesu, dok su njegovi zemljaci trebali čekati kraj režima Francisca Franca kako bi 1964. mogli po prvi put pogledati Bernardu Albu u izvedbi madridskog kazališta Goya. Francova vlada pokušala je uništiti spomen na Lorcu uništavajući sva njegova djela, a spominjanje njegova imena bilo je zabranjeno. Budući da je bio među prvim žrtvama španjolskog građanskog rata, Lorca ubrzo postaje simbolom žrtve političke represije i fašističke tiranije.

U likovima španjolskih i ruskih sestara nazire se univerzalna drama u čovjeku – nesklad između čovjekovihsnova/želja/fantazije i realnosti. Život sestara ispunjen je maštanjima o ljepšoj budućnosti i težnjama koje se nikad neće ostvariti ili tek možda jednom u budućnosti; ali i konkretnim ugnjetavačima ili okolnostima koje sputavaju, tlače i guše njihovu slobodu i njihove potencijale. Različitost izričaja, geografskoga mjesta radnje i temperamenta, u svojoj biti je povezana komponentom vremena – trajanja i iščekivanja – bivanja,  s jedne strane iskustvenoga Čehova, a s druge intuitivnoga Lorce.

Osim Čehovljevim i Lorcinim sestrama, predstava je inspirirana i suvremenim ‘sestrama’ u Odjelu za kulturu Grada Rijeke, te čelnicima država, gradova, sela i obitelji koji si uzimaju za prirodno pravo da budu ti koji mogu raditi što im se prohtje. Teme kao što su opresija, strast, konformizam, utjecaj muškaraca na žene, dobivaju u suvremenom  kontekstu nove aktualizacije, kao i odnos umjetnika i politike, odnosno utjecaj politike na umjetnost i umjetničko djelovanje. Analogijom, u procesu dekonstrukcije gore navedenih dramskih tekstova dodan je i treći element: izjave čelnih ljudi Grada Rijeke i Odjela za kulturu, čime se stvorio novi okvir za interpretaciju i uprizorenje Sestara.

Sam tekst se postavlja u formu glazbe, radio drame, zvuka i misli koje izvođači onda tumače i proživljavaju pokretom i plesom u asocijativnim slikama atmosfere.

 Osim teksta, glazbe i izvodača, važan element u stvaranju atmosfere i  raspoloženja čini i kostimografija i scenografija kao oblik dinamičke emocije i portret stanja ljudskoga duha.