Leonardov kod – frekvencija
Međunarodna produkcija
Španjolska – Austrija – Rumunjska – Rusija – Hrvatska
Leonardov kod – frekvencija
Premijera: 12. rujna 2005. HKD na Sušaku, Rijeka, 20.30
Sudjeluju
Autori i scenografija: Kristina Nefat Raguž, Zvonimir Peranić
Režija: Zvonimir Peranić
Dramaturgija: Tajana Gašparović, Zvonimir Peranić
Asistent redatelja: Oxana Brandeboura
Kostimografija: Kristina Nefat Raguž
Glazba: Ivan Šarar
Frizure i šminka: Ksenija Nakić-Alfirević
Rasvjeta i osvjetljenje: Dalibor Fugošić
Majstor scene: Boris Lilić
Izvedba scene: Lili Buzančić
Scena: Hrvoje Mijočević, Ivana Butković
Projekcije: Kristijan Vučković
Inspicjentica: Nataša Košuta
Izvođači: Christina Lederhaas, Deana Marčić, Ivana Peranić, Deni Šubašić, Sabina Voinea, Jorge Correa Bethencourt
Tema: kodiranje, promjene kroz transformacije
Promjene, mijene, periode, generirane kodnim zapisima prirode.Odlika periodičnosti jest ponovno dograđeno ponavljanje –transformacija.Svako samoslično ponavljanje ima svoju frekvenciju.Svaka materija emitira elektromagnetske valove određene frekvencije.Vidljivi dio spektra, ono što vidimo, frekvencije, su (6) boja + sve izmiješane zajedno što čini bijelo (1) te suprotnost bijelome crno (1) 6+1+1=8Slijedi: promjene transformacijom kroz frekvencije (npr. kostimografija u scenografiju, izvođači u scenografiju, publika u izvođače, izvođači i publika u zvuk (glazbu), glazba u osvjetljenje, osvjetljenje u kostimografiju)Kodiranost jest urođena (prirodna) putem osnovnog koda DNK, ali i stečena (sociološka) koja ponovno evolucijom biva upisana, zadata.
Opis (površinska razina):
6 boja, 8 stanja, 8 glazbenih zapisa, 8 slika, 8 frekvencija, 8 početnih doživljaja – nebrojeno kombinacija, mogućnosti, tijekova, doživljaja. Percepcija boje na svakoga djeluje drugačije. Boje se tumače na različite načine: osjećajne, psihološke, prirodne, znanstvene, vizualne, audio…
Frekvencija je stoga stanje, nastalo instaliranjem 6 kombiniranih dimenzija osnovnih boja u obliku pokreta, materijala, glazbe i svjetla unutar prostora razlomljenog međusobno fizički, nezavisnog prepuštanja slučajnim kombiniranjem, pojavljivanjem i nestajanjem te uvijek iznova stvaranjem novih oblika. Iako prostorno međusobno odvojeni (svjetlom, glazbom i prostorom), neminovno je da nezavisni oblici, zbog svog zajedničkog pojavljivanja u vremenu, stvaraju i monokromatsku tišinu – mrak.
Doživljaj se mijenja u ovisnosti o točki promatranja – upija se stanje koje se trenutno i samo u toj kombinaciji događa. Takvih točaka u prostoru (ishodištu) iz kojega gledate je neizmjerno mnogo, kao i doživljaja, i svaki se čovjek (gledatelj) u temelju 'sastoji' od svih, samo neki su naglašeni više, a neki manje. Stanje je uvijek kombinacija. Živuće skulpture pokazuju samo jednu kombinaciju takvih stanja kroz čiju se unutrašnjost možete kretati, stajati, sjediti, ležati…
Predstava je izvedena 10 puta i vidjelo ju je 1232 gledatelja.
